Hrvatsku čeka imigrantski val

Mađarski početak izgradnje zida na mađarsko-srpskoj granici zbog zaustavljanja ilegalnih imigranata mogla bi završiti izmjenom tradicionalnih putanja ilegalnih imigranata u Europsku Uniju. Lako propusne granice na jugu Balkanskoga poluotoka posljedično vode do sve većeg okupljanja imigranata u Srbiji i osobito Vojvodini, odakle su se lako prebacivali u Mađarsku. Napori Budimpešte da skrenu pozornost čelnicima Europske Unije u Bruxellesu na taj pritisak nisu urodili plodom, pa je mađarska država odlučila sagraditi zid kojim će i realno obraniti simboličku ideju o Tvrđavi Europi. Četiri metra visoka ograda počela se graditi prije nekoliko dana i pružat će se duž 175 kilometara duge mađarsko-srbijanske granice.

Ako imigranti budu morali pronalaziti nove putove prema obećanoj Europi, to će najlakše učiniti preko Hrvatske. Granica na Dunavu dovoljno je propusna da bi se barem dio imigranata našao na hrvatskom tlu. Prema podacima mađarske vlade, u zemlju je ove godine ušlo 54 tisuće imigranata, a tijekom cijele 2014. u Mađarsku je ušlo 43 tisuće ljudi. Velika većina su državljani Sirije, Afganistana i Iraka. Hrvatska ima iskustvo iz ranih 2000-ih, kada je u našu zemlju ušlo više od dvadeset tisuća imigranata. Zatim je taj broj naglo i znatno opao te hrvatsku granicu danas prelazi nekoliko tisuća ljudi godišnje. Sada, s odlukom mađarske vlade, balkanska ruta preko Hrvatske mogla bi biti novi udar na naše graničarske snage.

Ratni brodovi protiv čamaca

Kao odgovor na takve prijetnje Europska je komisija predstavila sustav kvota kojima bi se raspodijelile izbjeglice na 28 zemalja Unije, prema veličini stanovništva. Stare zemlje članice, mahom razvijene zemlje Zapadne Europe, pohvalile su taj sustav smatrajući ga pravednom raspodjelom među članicama. No prijedlog je odbijen. Nove zemlje članice spremno su srušile nakanu europskih čelnika, prema kojoj bi Hrvatska trebala prihvatiti 550 izbjeglica iz Sirije i Eritreje, za koje bi iz europskoga proračuna dobila šest tisuća eura po osobi. Ovo je samo još jedan slučaj u kojemu se vidi zastoj solidarnosti i kohezije EU. Ono što iznenađuje jest da su protivnici kvota upravo one zemlje koje su desetljećima živjele iza Željezne zavjese, a njihovi stanovnici pokušavali pobjeći na Zapad. No njihova odluka može se donekle razumjeti jer neke zemlje Srednje i Jugoistočne Europe dobrim dijelom nisu ni spremne za prihvat imigranata.

Svakako su južne zemlje Europske Unije pogođene navalom ljudi na svojim obalama. Opasan put preko Sredozemlja oduzima vrtoglavo visok broj žrtava. Prenakrcani ribarski brodovi uzrok su smrti 700 osoba u svibnju, dok je u lipnju nestalo još 400 ljudi u moru Libije. Svi su osjetljivi na riječ ‘Lampedusa’; u listopadu 2013. više od 360 ljudi utopilo se u moru blizu obale talijanskog otoka. Još gore, u rujnu 2014. čak je 500 imigranata namjerno ubijeno na moru, jer su ih krijumčari ostavili bez zaštite, hrane ili vode da plutaju Sredozemljem. Teško je uopće reći koliko ljudi godišnje pogine u pokušaju prelaska Sredozemlja. Međunarodna organizacija za migracije u izvješću iz rujna 2014. procjenjuje da se radi o 3072 osobe koje su poginule u migracijskom kretanju, što odnosi čak 75 posto svih smrtnih slučajeva imigranata na svijetu.

Imigranti su u medijima i govorima političara uglavnom opisani kao žrtve, ilegalci i objekti kontrole. Rješenja za njih su tehnička, birokratska, ograničena na upravljanje migracijama. Malotko uopće u europskim birokratskim strukturama želi makar postaviti pitanje zašto tisuće muškaraca, žena i djece riskira svoje živote kako bi se otisnuli na prenakrcanim brodovima preko opasnog mora u potrazi za boljim životom. I dok su Europljanima imigranti oveća skupina istovjetnih ljudi, sami migranti znatno se razlikuju po motivacijama, sposobnostima, iskustvima, željama za putovanjem u Europu. Ekonomski emigranti donose svjesne odluke i radi se većinom o dobrostojećim osobama koji žele unaprijediti svoj životni standard. Zanimljivo je da većina emigranata nisu najsiromašniji slojevi svojih društava. Za put moraju izdvojiti između pet i trideset i pet tisuća dolara. To mogu platiti samo mali poduzetnici koji su prodali svoje radnje ili nekretnine kako bi mogli platiti skupo putovanje. Uz njih, raste broj osoba kojima je prvi motiv migracije potraga za sigurnošću i zaštitom. UNHCR predviđa jači pritisak imigranata iz Sirije, Iraka, Srednjoafričke Republike, Južnog Sudana.

Rješenje u državama imigranata

Kao odgovor na ta kretanja, Europska je Unija pokrenula europsku pograničnu agenciju Frontex, koja ima obvezu implementacije niza politika koje otežavaju ulazak u EU. S malo mogućnosti legalnog ulaska u Europu, tisuće ljudi spremno je riskirati živote i uputiti se ilegalnim i opasnim putovima prema zemljama Unije. Europska je Unija u velikoj potrebi pronalaženja zajedničke imigrantske politike. Ona se neće dogoditi ako se nastavi potpuna šutnja Francuske, ograničena potpora Njemačke i izravno protivljenje Velike Britanije. Pitanje imigranata ne mogu rješavati samo Italija, Latvija, Malta i još poneka europska zemlja, uključujući i Island, koji nije u Europskoj Uniji. Nedavni uspješan prvi korak prema tome bio je pokušaj talijanskoga premijera Mattea Renzija da dobije potporu Komisije, u kojoj sjedi i njegova bivša ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini. Njima je, čini se, jasno da problem ne može riješiti misija potrage i spašavanja, nego samo dugoročna i sveobuhvatna politika Unije. Vojna spremnost protiv krijumčara ljudima neće zaustaviti val ljudi koji pokušava prijeći Sredozemno more. Krijumčari su ovdje pravi trgovci, koji osluškuju odnos potražnje i ponude,a potražnja za prelaskom u Europu velika je jer Unija sve više ograničava mogućnosti azila. Crno tržište stoga cvjeta jer se može pretpostaviti da će ljudi bježati preko Sredozemlja sve dok im je to jedina šansa za bolju budućnost. Da bi se zaustavila opasna praksa bježanja uz pomoć krijumčara, Unija bi trebala ponuditi humanitarne vize i usmjeriti financijska sredstva prema legalnom načinu dolaska u Europu nasuprot resursima za Frontex.

Uz to, potrebna je stabilizacija dugačkog koridora koji seže od Libije i Palestine, Sirije, Afganistana i Iraka preko Roga Afrike, sve do Konga, Nigerije i Malija. Taj koridor čini najveći dio imigrantske populacije koji u putu preko Sredozemlja vidi svoj spas. Početak je takve politike u Libiji, gdje od pada režima Muamera Gadafija praktički ne postoji državna vlast. Sarkozy i Cameron izveli su NATO-ovu akciju, ali, kako je već postao običaj s NATO-ovim intervencijama, nisu ostali u zemlji kako bi osigurali miran prijenos vlasti, nego su iza sebe ostavili nedostatak komunikacija i opustošeno gospodarstvo, koje je kao stvoreno za rast crnoga tržišta krijumčara ljudima. Kako se ne nazire kraj libijskim nedaćama, upravo će ta zemlja i dalje biti glavnom lukom ukrcaja ilegalnih imigranata prema Europi. Iz perspektive Europske Unije, Tunis i Egipat trebali bi se uvrstiti među zemlje koje nadziru sjevernoafričku obalu i presreću brodove. Europljani bi u tim dvjema državama htjeli izgraditi centre za migrante i azilante gdje bi se proces izdavanja azila i viza mogao obavljati. Oni koji bi imali uspješan postupak, mogli bi bez straha prijeći u neku od zemalja Unije. Za te se centre predviđa i pronalaženje poslova. Inicijative financirane Europskom Unijom mogle bi upozoriti na mogućnosti zapošljavanja u područjima za koje postoje potrebe. Takvo rješenje pomoglo bi stvaranju legalne i redovne mobilnosti, ali je teško očekivati da će i polovica postojećih imigranata imati koristi od takvih centara. Glavni je razlog tome što bi imigrantima uglavnom nudili poslove na crno ili poslove s daleko manjom plaćom nego što bi EU-pravila to dopustila.

Radikalizmom protiv integriranja

Zakonodavne promjene i promjene politike neće biti uspješne ako sami politički vođe ne prestanu s dobivanjem političkih bodova putem zarade na ljudskom strahu i nesigurnosti. Neke političke stranke, poput bavarskog CSU-a, skandinavskih progresista, i britanskih konzervativaca, počeli su znatnije davati rasističke i ksenofobne izjave, posebno prilikom nacionalnih i osobito regionalnih izbora. To čine jer su uvidjeli znatnu dobit radikalno desnih stranaka, kojima je osnovni resurs političkoga rasta strah. Od imigranata se stvaraju žrtveni jarci, iako je njihov udio u stanovništvu zanemariv. Čak i u velikim useljeničkim zemljama poput Francuske i Njemačke, broj stranaca u postotcima ne doseže dvoznamenkaste brojke. Stoga su teorije o imigrantima kao onima koji kradu radna mjesta, koji se bave samo kriminalom i koji mijenjaju kulturu i način života daleko prenaglašene i prenapuhane, ali stanovnici tih zemalja uglavnom imaju takvu predodžbu. Propagiranje takvih ideja od strane mainstream političkih stranaka posebno zabrinjava jer krši osnovne europske ideje snošljivosti, prihvaćanja i solidarnosti. Čini se da je europocentričnost i dalje osnovna europska vrijednost te da su svi ljudi jednaki, osim što su Europljani jednakiji.

Ulogu koju igraju mediji pri tom je teško zaobići. Novinari i urednici imaju ključnu odgovornost jer oblikuju javnu raspravu te bi se prema novinarskim uzusima i etičkim kodeksima trebali suzdržavati od negativnih stereotipova i trebali bi izvještavati javnost o činjenicama na profesionalan način. Jedna od činjenica koja se prešućuje jest i ta da se oni imigranti koji prihvate „pravila igre“ društvenog poretka zemlje u kojoj su se nastanili zapravo često uspješno integriraju u europska društva. Izvještavanje o tome zasigurno bi pridonijelo pozitivnijem odnosu pučanstva zemalja imigracije prema njima.